Ostavlja me bez teksta to kako su ashabi brzo postajali pobožnjaci, vjera još nije bila potpuno objavljena i spuštena, mnogi među njima tek učinili hidžru u Medinu i tek islam primili, a odmah dobili osjećaj za nafile, da kada urade nešto zbog čega ih savjetst grize -da se odmah daju nafilama, sadaki, postu i noćnom namazu. Kao i to koliko je i sami Poslanik, od trenutka njegovog postanka poslanikom, neprestano bio u kušnji, iz dana u dan, iz godine u godinu, dotle da je Ajša, radijellahu anha, rekla: "Nismo se najeli hurmi sve do Hajbera.", i rekla je: "Poslanik, alejhi-s-selam, klanjao je noćni namaz stojeći sve dok ga ljudi nisu umorili." Koliko je samo morao razmišljati i misliti o davi, o muslimanima, o lukavstima mušrika, o taktici čuvanja od njihovog zla, o svakom postupku koji će biti odlučujući glede života i vjere muslimana, morao je to činiti besprekidno, do svoje smrti, nije bilo "penzije", godišnjeg i vikend odmora. Ali, ima jedna bitna stvar: nije bio sam, imao je oko sebe iskrene radilice kakve svijet nije vidio. Ja često mjerim i tvrdim da je mjerilo stanja jedne zajednice ili imana čovjeka to koliko se ko osvrće na ashabe, kakvo im mjesto zauzimaju u srcu i koliko svoje postupke mjere sa njima -kako bi oni postupili u datoj situaciji, bilo da se radi o grijehu ili međuljudskim odnosima. I čvrsto vjerujem da je sve spomentuo pokazatelj ustrajnosti ili suprotnog, i često pokazatelj Istine ili suprotnog. Molim Allaha da uputi i sačuva naše omladince!
