Kada se govorilo o arapskim tagutima, tada je jedino istina bila bitna. Nismo marili za kilometre, niti za moguće cijepanje džemata muslimana, iako su nam Egipat, Saudija, Emirati ... udaljeniji od Sirije, to nije bila prepreka, a mnogi od nas nisu proveli ni dana u njihovoj vlasti, niti ikada nogom kročili u te zemlje. Bitno nam je bilo da ljudi ne budu zavedeni slatkorječivošću i parolama, a da zaborave djela. Pa zašto je sada, kada treba govoriti o Dževlaniju, odjednom bitna udaljenost, a ne istina?
Kada je trebalo ukazati na zablude i zločine IDIŠ-a, tada nam je istina bila na prvom mjestu, pa iako su bili hiljadama kilometara daleko i znali smo da će to izazvati razdor u našim džematima, to nas nije nas spriječilo da jasno kažemo istinu. Nismo čekali da prođu mileniji prije nego iznesemo stavove, jer smo znali da ako budemo šutali, mnogi će našu šutnju shvatiti kao odobravanje njihovih zabluda. Zašto se sada, kada je riječ o zabludama, devijacijama i zločinima nove sirijske vlade, više ne govori o istini, nego o kilometrima i godinama?
Kada se govorilo o muftiji Muameru i pojašnjavale njegove greške i devijacije, za njegovog života i nakon njegove smrti, tada nam je istina bila najvažnija, iako smo dobro znali da će to izazvati raspravu među muslimanima, nismo se obazirali na to što ćemo biti pljuvani i ismijavani od strane većine javnosti koja je u njemu gledala epskog heroja. Najvažnije je bilo pojasniti zablude, kako bi uspostavili riječ istine, makar znali da je ona nepopularna. Zašto je to odjednom problem kada je riječ o novoj sirijskoj vladi?
Štaviše, ako uporedimo greške muftije sa greškama nove sirijske vlade, razlika je poput istoka i zapada, ipak nam nije bilo mrsko da se izložimo gnjevu svih skupina novotara kada smo im pojašnjavali da je preselio kao tagut.
Kada se govorilo o SAFF-ovcima i minberovcima te ukazivalo na njihove devijacije – od povlađivanja novotarima do pravdanja i hvaljenja raznoraznih taguta – tada se nije razmišljalo o cijepanju džemata niti o problemima u vlastitoj sredini, iako su oni bili većina kojoj gravitira najveći dio selefijskog korpusa. Najvažnije je bilo javno iznijeti istinu i upozoriti na zablude, makar pali u njihovu nemilost i oni pljuvali po nama lijevo i desno. Zašto danas ne postupamo isto kada je riječ o sirijskoj vladi? Ako uporedimo njihove greške sa greškama sirijske vlade, vidjet ćemo da je razlika poput neba i zemlje.
Kako to da tada nismo otklanjali uslove i postavljali prepreke kada treba reći istinu? Da li je tada bilo "vrijeme" za istinu? Da li je bilo "mjesto" za istinu? Da li smo se tada pitali hoće li neko biti povrijeđen? Nije tada bilo prepreka, iako su ovi govori izazivali daleko veće posljedice po nas. Nisu postojali suštinski nedostižni uvjeti koje treba ispuniti prije nego se progovori.
Uz napomenu da svi navedeni imaju djela vrijedna spomena i trud vrijedan pohvale. Zar nisu saudijski vladari se trudili da dostave Mushaf u svaku kuću na dunjaluku? Zar se nisu IDIŠ-ovci hrabro do granice ludila borili protiv Asada i njegovih bandi? Zar nije Muftija svojim javnim djelovanjem olakšao život muslimanima Srbije i učinio njihov glas čuvenim? Zar nisu SAFF-ovci i minberovci bili prvi u širenju selefijske da’ve u Bosni zalažući svoje imetke, ugled i živote?
Kada nam je onda istina zaista bitna? Kada nam to Šerijat nalaže ili kada se ne sukobljava s našim interesima i stavovima?
