Previše si puta tražio lijek tamo gdje ga čovjek prodaje, a premalo puta tamo gdje ga je Stvoritelj ostavio bez cijene.
Izađi iz četiri zida.
Stani bos na zemlju.
Operi lice hladnom riječnom vodom. Pusti sunce da ti dotakne čelo. Uđi u šumu i hodaj bez telefona, bez buke i bez potrebe da ikome išta dokazuješ.
Slušaj vjetar. Jer šuma ne traži da joj objašnjavaš svoje probleme.
Rijeka ne pita koliko si puta pogriješio. Zemlja ne osuđuje tvoje padove. Sunce ne bira kome će dati svjetlost. Samo daje. A čovjek je zaboravio primati. Izgubio je povjerenje u prirodu, pa je počeo vjerovati samo onome što može izmjeriti, kupiti i staviti na papir. Ali nisu sve rane na tijelu. Neke su duboko u duši. I za njih ponekad nije potreban još jedan ekran, još jedan savjet ili još jedan glas koji govori kako trebaš živjeti.
Ponekad ti treba samo šuma.
I tišina. I nekoliko sati u kojima nećeš biti ničiji radnik, ničiji sin, ničiji muž, ničiji prijatelj, ničiji broj.
Samo čovjek. Stari ratnik zna ono što mladi često zaborave: Kad se čovjek udalji od prirode, ne udaljava se samo od šume. Udaljava se od sebe.
Zato idi tamo gdje nema gomile. Tamo gdje rijeka pamti starije priče od svih knjiga. Tamo gdje drveće stoji uspravno i ne pita dopuštenje svijeta da bude ono što jest. Tamo ćeš možda prvi put nakon dugo vremena čuti vlastite misli. A možda ćeš otkriti i nešto još važnije: da ti duša nije bila slomljena. Samo je predugo bila zarobljena u buci. https://t.me/Novodobastarihratnika
10
